U ponedjeljak 29. ožujka u Šibeniku je Davor Živković službeno predstavio kandidaturu za gradonačelnika te je najavio planove i projekte koje ima namjeru ostvariti u gradu u sljedeće četiri godine, ako dobije povjerenje građana.

“Kad sam ranije pokušavao politički djelovati govorili su mi da sam ili preradikalan ili da nisam za ovo vrijeme. Moj prvi politički angažman je bio u mladim danima kad sam bio neiskusan, a sad mi mogu reći da sam ostario i da imam previše iskustva, gotovo i nepotrebnog. Kad mi se ponudila kandidatura prihvatio sam samo zato što se nalazimo u najtežim vremenima. Ako se sad nalazimo u najtežim vremenima, a meni su ranije govorili da sam ispred svog vremena, onda sam upravo sad spreman za ovo vrijeme u kojem se nalazimo”, započeo je svoje predstavljanje Živković.

HSS-ov kandidat za gradonačelnika Šibenika je napomenuo i kako su mu učitelji i treneri govorili da baci sat i uzme kompas.

“Oni koji su dosad vodili grad sve su napravili dobro, ali su ga vodili u krivom smjeru i zato je potreban kompas da promijenimo smjer. Ako smo izgradili grad i zato utrošili 2,5 milijarde kuna iz proračuna te nam se dogodio boljitak na način da nam je 10.000 ljudi otišlo iz Šibenika u neke druge zemlje graditi svoju budućnost, onda moramo promijeniti smjer na način da trebamo ulagati u ljude, jer ljudi su grad. Domovinski rat je obećavao da ćemo biti svoj na svome i da ćemo svoju egzistenciju graditi upravo ovdje”, pojasnio je Živković.

Predstavio je i neke projekte koje planira ostvariti, a to su Centar mobilnih aplikacija, Centar za zadrugarstvo te Urbani vrtovi. 

Živković je rođen 1960. godine u Šibeniku. Oženjen je, otac dvoje djece i djed jednoj unuci. Dugogodišnji je aktivist u društvenim, sportskim i tehničkim neprofitnim organizacijama. Osnivač je prve udruge nezaposlenih u Hrvatskoj, jedan od osnivača udruge za zaštitu životinja AMOR d’CANI, osnivač košarkaškog kluba “KK Vidici”, osnivač auto i karting kluba “AKK Stari Grad”, osnivač udruge Šibenskih informatičara UŠI.

U dva mandata je bio predsjednik Zajednice tehničke kulture grada Šibenika i predsjednik Društva inženjera i tehničara. Direktor je i osnivač zadruge Dalmazanat – Šibenik.

Kratko vrijeme radio je kao nastavnik u osnovnoj i srednjoj obrtničkoj školi. U nadzornoj službi izgradnje najvećeg pogona u sklopu TLM-a, valjaonica V-24, radio je kao ovlašteni inženjer za strojarske instalacije te kao rukovoditelj strojarske energetike u sklopu cijelog TLM-a. Bio je glavni inženjer na izgradnji najvećeg vjetroparka u Hrvatskoj, “Krš Pađene”.

U ponedjeljak 29. ožujka u Šiškovcima u Općini Cerna potpisan je sporazum o podršci i suradnji između HSS-a i Josipa Dabre, nezavisnog kandidata za župana.

Uvodno se obratio kandidat za načelnika Općine Cerna, HSS-ov Josip Štorek. U svom  obraćanju osvrnuo na brojne probleme, a naročito iseljavanje te je ukazao na nužnost promjena.

“I sam sam se kandidirao za načelnika općine jer smatram da je krajnje vrijeme kako bi se dogodile promjene. Kako na općinskoj, tako i na županijskoj razini. Svi smo svjedoci neodrživog stanja u županiji iz koje, kao i iz naše općine, odlazi ogroman broj mladih i obrazovanih ljudi koji svoju sreću i budućnost traže i grade u tuđini, umjesto na svojoj djedovini”, naglasio je Štorek.

U ime Županijske Organizacije HSS-a Sporazum je potpisao politički tajnik HSS-a Stjepan Gašparović koji je na početku svog govora istaknuo da mu je osobito drago što je ovaj događaj organiziran u Šiškovcima, jer Šiškovci za HSS imaju posebnu simboličnu važnost. “Upravo je u Šiškovcima 17. travnja 1905. godine HSS započeo svoje političko djelovanje u Istočnoj Slavoniji”, rekao je Gašparović.

“Zahvaljujem partnerima na podršci mojoj kandidaturi za župana Vukovarsko-srijemske županije i veselim se suradnji na provedbi programa “Mladost je rješenje“ koji jamči nova rješenja za bolji život svih građana naše županije”, istaknuo je nezavisni kandidat za župana Josip Dabro.

Naglasio je kako se godinama ne rješavaju najveći problemi koji sputavaju razvoj tamošnjeg kraja, poput poticanja prerađivačke industrije u poljoprivredi, drvno prerađivačke industrije čiji su potencijali nemjerljivi zbog bogatstva šumom hrasta lužnjaka, izgradnje hladnjača za skladištenje voća i povrća i drugih. Povećanje poticaja mladim poduzetnicima, obrtnicima i OPG-ovima posebice je istaknuo kao važnu kariku u provedbi svoga gospodarskog programa.

U nedjelju 28. ožujka na središnjem gradskom trgu u Donjem Miholjcu, ispred koalicije HSS – SDP – HSU svoju kandidaturu za gradonačelnika grada Donjeg Miholjca objavio je Igor Čupić. Igor je rođeni Miholjčanin, a osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završio je u rodnom gradu dok je Poljoprivredni fakultet pohađao u Osijeku. Oženjen je i otac dvoje djece te je dugogodišnji član HSS, a o svom angažmanu na platformi “Za Miholjac kakav želimo” rekao je slijedeće:

“Grad Miholjac i prigradska naselja iz godine u godinu vidno zaostaju u odnosu na sve gradove u okruženju. To zaostajanje ćemo zaustaviti i pokrenuti grad te ga staviti na mjesto koje mu pripada, a to je grad poželjan za investicije i gospodarstvo i ugodan za život nas i naše djece. Kako bi to napravili potrebno je restrukturirati gradsku upravu, napraviti reviziju javnih financija te ih učiniti transparentnima i dostupnima na stranici grada. Najavljujem da će u gradu koji ću voditi sa svojim timom sve javne nabave i natječaji biti na najvišoj razini transparentnosti. Sadašnje projekte ćemo dovršiti  nove što prije ostvariti.”

Od prioriteta nove gradske uprave Čupić je istaknuo poboljšanje komunalne infrastrukture, posebice kanalizacije i nogostupa te što skorije rješenje pitanja raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, koje je aktualna gradska vlast potpuno zanemarila, rekao je. “Plan je dovesti nova ulaganja u industrijsku zonu, urediti središte grada i vratiti tradicionalne obrte u centar te ga tako oživjeti. Isto tako, grad Domagoja Vide zaslužuje stadion za naše NK “Jedinstvo”. Maksimalno ćemo podupirati mlade obitelji, učenike i studente, a umirovljenicima i korisnicima socijalne pomoći omogućit ćemo uskrsnice i božićnice. Uz ove konkretne ciljeve, smatramo kako je i krajnje vrijeme da 25 godina nakon Domovinskog rata naši hrvatski branitelji dobiju svoju ulicu u našem gradu”, istaknuo je Čupić.

“Vjerujemo da je Igor i naša koalicija časnih i poštenih ljudi ono što treba našem Miholjcu i našoj županiji. Želimo Miholjac na koji ćemo biti ponosni i u kojem će ljudi rado živjeti od svog rada i rado se vraćati zbog perspektive koju će nuditi” istaknuo je Tomislav Pinterović predsjednik Županijske organizacije HSS-a Osječko-baranjske županije.

“Okupili smo se oko kandidata s kojim želimo mijenjati naš grad. Uz svjetonazore spaja nas i predanost uvjerenju da lokalna vlast mora biti transparenta, poštena i na usluzi građanima, sve ono što do sada nije bio slučaj” rekao je Željko Macanić, predsjednik Gradske organizacije SDP-a Donji Miholjac.

“Igor je osoba koje je spremna svoju energiju, viziju i poštenje staviti na raspolaganju svome gradu. Takav čovjek je potreban Miholjcu da ga izvuče iz gliba zapostavljenosti i zaboravljenosti u koji ga je bacila sadašnja vlast i HDZ. Miholjac je biser Osječko-baranjske županije koji nikako ne može ostvariti svoj potencijal zbog bezidejnosti i nesposobnosti onih koji ga godinama vode i koji Miholjac svode na zagrebačku deponiju otpada. To mijenjamo sada, promjena počinje današnjim danom s Igorom i koalicijom ‘Za Miholjac kakav želimo’” zaključio je Domagoj Hajduković, predsjednik Županijske organizacije SDP-a i saborski zastupnik te je dodao kako ne bi imao dileme za koga glasati da živi u Miholjcu.

Politički tajnik HSS-a, 29-godišnji Stjepan Gašparović, kandidat je za načelnika Općine Štitar u Vukovarsko-srijemskoj županiji.

Završio je Pravni fakultet u Osijeku, a osim posla u struci, bavi se i poljoprivredom unutar obiteljskog OPG-a. Politika ga je, kaže, uvijek zanimala, a u HSS-u je službeno devet godina, no i prije toga bio je aktivan u Organizaciji mladih HSS-a.

STJEPAN RADIĆ KAO UZOR

“Uzor u politici mi je Stjepan Radić i mislim da taj odgovor nije neočekivan. Pročitao sam njegova djela i smatram da griješe oni koji kažu da bi njegov nauk trebalo osuvremeniti. Mislim da oni koji to tvrde nisu niti pročitali djela Stjepana Radića u kojima predlaže ustrojstvo Hrvatske koje je daleko ispred i današnjega vremena. Pogotovo mislim na Ustav koji je napisao za Hrvatsku kada Hrvatska jednom postane država”, navodi Stjepan.

Ima podršku obitelji u političkom angažmanu, a što se tiče prijatelja, već su naviknuli na njegovu političku aktivnost, kaže. U svojem dosadašnjem djelovanju bavio sam se širokim spektrom tema koje su vezane uz probleme ruralnog prostora, javnih nabava, poljoprivrede, mladih, zapošljavanja te lokalne samouprave i drugim temama, a tim će se pitanjima baviti i dalje, najavljuje Stjepan.

ZA MLADE U HRVATSKOJ NEMA MJESTA

Problemi mlade osobe u Hrvatskoj, po njegovu mišljenju, daju se svesti na jednu rečenicu – za njih nema mjesta.

“Počevši od politike, od koje sve i počinje, u našem Zakonu ne postoji ograničenje kandidature na dva uzastopna mandata za načelnike, gradonačelnike i župane. Postoje primjeri, čak prevelik broj, da su pojedinci prvi put izabrani još za rata kada su i sami bili mladi te su od tada na funkciji, a neki su na funkcijama i umrli uslijed prirodnog razloga starosti. Sustav je zatvoren, za mlade nema mjesta. Događa se čak da su u pojedinim općinama u kojima načelnici rade korektno i ne bahate se po selu ti isti zapravo usmrtili višestranački sustav do te mjere da na izborima sudjeluje samo jedna lista. Mladi nemaju nikakve šanse ni prilike”, ističe Stjepan.

Smatra da za mlade nema mjesta ni u javnoj nabavi, što zbog netransparentnosti, što zbog veličine posla.

“Za radove do pola milijuna kuna općine i gradovi ne objavljuju javne natječaje, nego načelnici ili gradonačelnici šalju u kuverti poziv trojici po svojoj volji izabranih izvođača da se natječu u cijeni, a ostali (najčešće mladi obrtnici) se niti ne mogu natjecati za izvođenje radova. Za mlade nema mjesta niti u poljoprivredi iz koje se mlade istiskuje apsurdnim sustavom obveza čak i za one koji iz poljoprivrede ne ostvaruju dohodak u visini minimalne plaće pa se time i onemogućuje početak bavljenja poljoprivrednom djelatnošću te nizom drugih apsurdnih mjera i zakona kojima se zemlja dodjeljuje megalomanima bez mogućnosti da mlada osoba uopće ima šanse za uzeti u zakup državnu zemlju i svoj zakup plaćati pošteno i pod jednakim uvjetima dao drugi”, zaključuje Stjepan.

Raspravljajući o zakonu o sjemenu, Željko Lenart rekao je kako mora biti bezobrazan i pitati koja budala je pisala taj zakon. Posebno se osvrnuo na spornu odredbu da za kvalitetu uvoznog sjemena odgovara dobavljač koji ga prvi stavlja na tržište te trgovci sjemenom.

Poljoprivredni proizvođači se tjeraju u sivu zonu

Naveo je da ako će poljoprivrednici sijati necertificirano sjeme, onda više neće smjeti prodavati plodove sjemena kao što je primjerice podravska paprika. Ako će prodavati tu papriku, onda će proizvođači kršiti zakon i biti u sivoj zoni. Sijati će svoje sjeme, a prikazivati nešto što su kao kupili kao certificirano sjeme.

“Zbog čega ih tjeramo u sivu zonu? Zbog čega mučimo ljude? Zašto im ne damo mogućnost da siju ono što su sijali do dan danas i na čemu su radili godinama da bi dobili vrste koje danas imaju?”, rekao je zastupnik HSS-a.

Nikome nije u interesu sijati loše sjeme

Podsjetio je kako se on već 30 godina bavi poljoprivrednom proizvodnjom povrća i ratarskih kultura.

“Ni ove godine u ratarskim kulturama neću posijati niti jedno zrno necertificiranog sjemena. Ali, svaki puta kad otvorim sjemensku vreću soje, ljut sam na sebe zašto nisam ostavio soju od prošle godine za sjetvu ove godine. Kvaliteta sjemena je katastrofalna i ne postoji način kako se izboriti za odštetu zbog lošeg sjemena”, kazao je.

Istaknuo je i kako malim poljoprivrednim proizvođačima nije u interesu sijati loše sjeme jer je njima vrlo bitan prinos kako bi opstali.

“Imali smo ovih godina loših ministara i manje loših ministara. Ne mogu reći da smo imali izuzetno dobrih ministara jer nam poljoprivredna proizvodnja ne bi bila u ovakvoj situaciji. Obaveza Republike Hrvatske je omogućiti poljoprivrednicima sjeme i dati im pravo da oni sami proizvode svoje sjeme”, rekao je Lenart te dodao kako su sjeme i poljoprivredna proizvodnja geopolitičko i strateško pitanje.

Ne može za kvalitetu sjemena biti odgovoran dobavljač koji ga prvi stavlja na tržište u RH

Rekao je kako država ne može biti suverena ako nema svoje sjeme, ako nema proizvodnju vlastite hrane i ako će stranci preuzeti poljoprivredno zemljište. A upravo to se u Hrvatskoj događa. Posebno je istaknuo kako je najviše sporno to da za kvalitetu sjemena odgovara dobavljač koji ga prvi stavlja na tržište u Hrvatskoj.

Kao primjer naveo je sjeme koje je kupio – sjeme lubenica nizozemskog proizvođača porijeklom s Tajlanda te sjeme dinja nizozemskog proizvođača, a porijeklom iz Kine.

“Kako naš trgovac, ovaj gospodin od kojega sam ja to jutros kupio, može biti odgovoran za kvalitetu ovoga sjemena? Odgovoran je ako ga ne drži u odgovarajućim uvjetima koji će zadržavati kvalitetu sjemena. Kako ćemo mi to saznati? Kako taj trgovac može biti za to odgovoran? Ne može biti nikako! To je pokazatelj da su u ovom zakonu glavni krivci dorađivači sjemena. Jer oni se ne mogu pomiriti s činjenicom da se 20 posto sjemenskog materijala proizvodi na obiteljskim gospodarstvima. Pa zar moraju sve uzeti?”, upitao je Lenart te dodao kako će seljaci i dalje uzimati svoje sjeme. 

“Neki koje znam, prošle godine su kupili sjeme soje i spremili ga u šupu da imaju pokriće. Sijali su sjeme koje su sami uzimali. Pokazalo se da im je daleko bolja klijavost, da je bolja energija klijanja i da je daleko bolja biljka i bolji urod bio od tog sjemena koje su sami proizveli.”

Europska unija ne brani svojim poljoprivrednicima da uzimaju farmersko sjeme

Lenart je podsjetio kako zemlje Europske unije ne brane svojim poljoprivrednicima da uzimaju farmersko sjeme. Hrvatska ne dopušta ono što dopušta Europa, zato ni ne čudi da smo zadnji po svim pokazateljima.

Pozvao je saborske zastupnike da ne podrže ovaj zakon ako žele da mali poljoprivredni proizvođači opstanu.

“Drage kolegice i kolege, sjetite se poljoprivrednih proizvođača. Sjetite se koliko puta ste se možda zauzimali za njih, predstavljali se borcima za selo i seljaka. Hoćete li podržati ovakav zakon? Slavonci, hoćete li vi podržati ovakav zakon gdje svojim poljoprivrednicima branite da oni proizvedu svoje sjeme? Zagovornici zdrave hrane, kako ćete vi objasniti svom biračkom tijelu, svojim susjedima, da ne dopuštate da ljudi proizvedu sjeme od autohtonog sjemena, uzgajaju biljku i prodaju na tržištu urod od tog sjemena? To je besmisleno! Pa ovo su naši seljaci, ovo je naša Republika Hrvatska, ovo je hrana koju mi proizvodimo, pa dajmo, trgnimo se malo i borimo se za svoju zemlju!”, zaključio je Lenart.

Govoreći o stanju u poljoprivredi, Željko Lenart upozorio je kako poljoprivredna proizvodnja nezaustavljivo propada.

Uništavaju se oni najmanji poljoprivredni proizvođači

Naveo je kako je 33.000 hektara vrijednog poljoprivrednog zemljišta iz grupe Agrokor prešlo u vlasništvo stranog vlasnika Fortenova. Propada svinjogojska i mljekarska proizvodnja.

Lenart je upozorio na nepoštivanje zakona o državnom poljoprivrednom zemljištu te podsjetio kako uskoro istječe moratorij na prodaju poljoprivrednog zemljišta strancima. Rekao je kako se uništavaju najmanji poljoprivredni proizvođači, a za stanje u poljoprivredi krive sve vlade i svi ministri, ali i poljoprivredni proizvođači.

“S obzirom na to da sam ja poljoprivredni proizvođač, mogu slobodno reći da su krivi da su krivi i poljoprivredni proizvođači, seljaci. Jedini veliki prosvjed smo imali u Zagrebu. Jedan jedini! I od tada više nismo imali velikih prosvjeda. Pogledajte kako seljaci u Europi istjeruju pravdu i kako se bore za svoja prava. Ne boje se oni niti njihove policije, niti kazni, niti represije kojom vlada ide na njih”, rekao je.

Novac iz fondova prvo treba dati malim poljoprivrednim proizvođačima

Naveo je primjer Poljske, gdje su novac iz fondova prvo dobili mali, što nisu mali iskoristili dali su srednjima, a onda ono što je ostalo dali su velikima.

“Kako to ide u Hrvatskoj? Prvo su dobili oni sa stranačkim iskaznicama, onda su dobili donator predizborne kampanje, za neke od njih se i zakoni posebno rade, pa su dobili veliki, a one mrvice koje su ostale dobili su mali”, istaknuo je Lenart.

Zašto se maćehinski odnosimo prema poljoprivredi?

Pitao je zašto ne koristimo skrivene potpore i nacionalne mjere u poljoprivredi.

“Zbog čega svinjetina iz Nizozemske ili Njemačke dolazi u Hrvatsku s tako niskom cijenom? Pa zato što te najbogatije i najstarije članice Europske unije imaju mjere skrivenih potpora. Oni omogućuju da njihovi proizvođači proizvode ispod cijene i plasiraju na tržišta kao što su naša i uništavaju našu poljoprivredu.

Kako plasiraju? Preko svojih trgovačkih centara. Pa čiji su centri došli u Hrvatsku? Nisu došli iz Bugarske i Rumunjske, došli su iz zapadne Europe da bi prodavali njihovu sirovinu i uništili našu poljoprivrednu proizvodnju”, rekao je Lenart te zaključio kako za to trebamo okriviti sebe jer smo to dozvolili.

Raspravljajući o nepoštenoj trgovačkoj praksi u lancu opskrbe hranom, Željko Lenart je rekao kako bi volio da se govori o poštenoj trgovačkoj praksi, ali vjerojatno takve u Hrvatskoj nema.

Zakon o nepoštenoj trgovačkoj praksi ne znači ništa ako se ne provodi

Naveo je primjer iz Posavine. “Imamo slučaj koji se dogodio u Posavini, u Hrvatskoj Dubici. Rod kukuruza iz 2019. godine preuzet je na OPG-u Zorotić od OPG-a Miklenić iz Kutine vrijedan oko 500 tisuća kuna, no do danas ga nitko nije platio! Obitelj Miklenić iz Kutine ne vidi načina kako će doći do novaca za urod koji su predali. Samo 50 tisuća kuna su platili prijevoz iz Kutine do Hrvatske Dubice! Ovakvih OPG-a ima još – koji su svoj kukuruz predali istom otkupljivaču i do danas, nakon prijava policiji i USKOK-u, nisu došli do svog novca!”, rekao je Lenart te dodao kako zakon o nepoštenoj trgovačkoj praksi ne znači ništa ako imamo ovakve slučajeve.

Zašto se ne imenuju proizvođači i trgovački lanci koji prodaju ‘lažna’ maslinova ulja?

Zastupnik HSS-a je upozorio i na slučaj s maslinovim uljem o kojem se ovih dana raspravljalo u medijima.

“Inspekcija je utvrdila da više od polovice maslinovih ulja, koja se na hrvatskom tržištu prodaju kao ekstradjevičanska, ne odgovaraju deklaraciji ekstradjevičanskih! No, nigdje se navodi koja ulja i u kojim se trgovačkim lancima prodaju. Zašto se ne imenuju proizvođači i trgovački lanci?” upitao je Lenart i naveo kako ih Vlada i ministarstva ne smiju imenovati jer ovisimo o uvoznoj robi te nismo dostatni skoro u ničemu da prehranimo svoje stanovništvo.

Donosimo neprovedive zakone koje pišu ljudi koji nisu stručni

Kao probleme je posebno istaknuo to što u Hrvatskoj nitko ne brani male proizvođače, da se pogoduje stranim trgovačkim lancima i da ni u ovoj pandemiji nismo shvatili da nam je potrebna vlastita hrana.

“Svaki dan se, kao poljoprivredni proizvođač, pitam što mi to treba. Što mi to treba šarafiti po starim strojevima, ulagati gotovi novac. Jedino znam koliko košta repromaterijal. Kad proizvedete ne znate koliko će koštati vaš proizvod. A često on padne ispod proizvodne cijene. I što radite? Cijelu godinu ste radili za gubitak”, kazao je Lenart.

“Jeste li se ikada zapitali uvozimo li išta iz Bugarske, Rumunjske ili iz siromašnijih članica EU? Ne uvozimo! Jesu li u Hrvatsku došli trgovački lanci iz Bugarske ili Rumunjske? Nisu! Došli su iz bogate Europe da uzmu i ono malo što imamo, a svakog dana imamo sve manje.

Nikad se ne pitamo donosimo li zakone koji su neprovedivi. U ministarstvu sjedi dvije trećine ljudi koji misle da je krava ljubičasta jer nikada u životu tu kravu nisu dirnuli. Vidjeli su jedino onu s čokolade. Dok nam takvi ljudi kroje politiku, do tad ćemo si mi seljaci razmišljati što nam to sve treba”, zaključio je zastupnik HSS-a.

U petak 19. veljače održan je Odbor HSS-a Požeško-slavonske županije kojeg je vodio koordinator Ivica Fliszar.

Nakon pozdravnih riječi je iznio svoje viđenje zatečenog stanja u toj županijskoj organizaciji nakon proteklih turbulentnih mjeseci. Fliszar je sa zadovoljstvom konstatirao kako nije došlo do najavljenog velikog odljeva članstva što zahvaljuje sadašnjim predsjednicima gradskih i općinskih organizacija. Istaknuo je kako su kao organizacija usmjereni što boljim rezultatima na lokalnim izborima. Naglasio je kako misli da će njegova pozicija koordinatora HSS-a Požeško-slavonske županije biti problem s obzirom na to da je zaposlen kao unutarnji revizor u Hrvatskim šumama te mora poštovati Kodeks etike revizora te se ne smije politički aktivirati zbog nepristranosti revizorske struke. Zato je predložio da se Središnjici HSS-a uputi prijedlog o imenovanju drugog koordinatora s obzirom na ovlasti koje mu pripadaju. Iznio je prijedlog da se za koordinatora imenuje Dragan Marukić, a Predsjedništvo HSS-a će donijeti konačnu odluku.

Na sjednici su sudjelovali i zamjenik predsjednika HSS-a Davor Vlaović te Željko Lenart, glavni tajnik HSS-a. Upoznali su predstavnike gradskih i općinskih organizacija u Požeško-slavonskoj županiji o stanju u stranci te su im pojasnili procese koji su se događali uoči Glavne izborne skupštine HSS-a, ali i nakon što je održana.

Lenart je prenio i stav Predsjedništva HSS-a o tome da sve gradske i općinske organizacije imaju potpunu slobodu u sklapanju koalicija s drugim strankama na lokalnim izborima koji će se održati u svibnju, ali je naglasio kako te koalicije ne smiju biti na štetu HSS-a.

Predstavnici gradskih i općinskih organizacije Požeško-slavonske županije upozorili su na probleme s kojima se susreću u Slavoniji te su govorili i o golemim problemima u poljoprivrednoj proizvodnji te neadekvatnoj podršci Vlade RH i drugih institucija. Gase se šećerane, mljekari bilježe nenadoknadive gubitke, kao i proizvođači cvijeća. Naglasili su i kako vladajući nisu naučili ništa tijekom epidemije korona virusa, uvoz hrane nam je i dalje veći od izvoza. “Nema strategije, plana, ideje. Netko kao da namjerno želi u potpunosti uništiti proizvođače”, zaključili su.

Zastupnici iz Kluba HSS-a i HSU-a održali su danas konferenciju za medije na kojoj su upozorili na manjkavosti zakona o sjemenu. Prvi problem je što zakon ide na ruku dorađivačima sjemena, a ne poljoprivrednim proizvođačima.

Zakon ide na ruku dorađivačima sjemena

Željko Lenart (HSS), koji je i sam poljoprivredni proizvođač, istaknuo je kako dorađivači sjemena žele preuzeti i onaj zadnji dio sjemena koje su naši poljoprivredni proizvođači sebi ostavili kako bi imali jeftiniju sjetvu.

“Sjeme s poljoprivrednog gospodarstva” je pojam koji se uvodi u ovom zakonu. Sjeme koje se uzme s poljoprivrednog gospodarstva mora proći postupak dorade i kod dobavljača mora biti upisano kao dorađivačevo. Ako poljoprivrednik želi posijati svoje sjeme, mora ga spremiti nakon žetve, zatim transportirati kod nekoga od dorađivača. Njih ima vrlo malo i loše su raspoređeni u Hrvatskoj. Transport košta značajan iznos, dorada i certifikacija koštaju toliko da nijedan poljoprivredni proizvođač neće ulaziti u taj trošak jer je veći od kupnje certificiranog sjemena”, rekao je Lenart te upozorio kako se tako poljoprivredni proizvođači tjeraju u sivu zonu.

Naveo je primjere soje i pšenice. Poljoprivredni proizvođači biti natjerani da nužni dio sjemena do sjetvene norme kupuju, a za preostali dio da siju svoje sjeme koje neće ići na doradu. Nitko neće moći dokazati da su oni posijali svoje sjeme jer su zadovoljili zakonsku normu. Opet će proizvođači sijati svoje sjeme, ali ovaj puta će biti u sivoj zoni.

“Ovaj zakon se želi progurati pod krinkom povećanja produktivnosti poljoprivredne proizvodnje. Nikome od nas proizvođača nikada nije u interesu posijati loše sjeme i imati loš prinos. Svake godine kada otvorim vrećicu sjemena soje i sipam je u sijačicu zažalim što nisam uzeo svoje sjeme od prošle godine i posijao ga”, rekao je HSS-ov zastupnik. Dodao je kako je kvaliteta sjemena loša te da niti jedan poljoprivredni proizvođač nije uspio dokazati štetu koja mu je nastala sjetvom lošeg sjemena.

Dorađivači nisu odgovorni za kvalitetu sjemena

Druga stvar koja je problematična u zakonu je to što dorađivači jednostavno nemaju odgovornost za ono što rade.

“Za kvalitetu sjemena odgovoran je dobavljač koji ga prvi stavlja na tržište Republike Hrvatske. Za kvalitetu sjemena nije odgovoran dorađivač i onaj koji ga je certificirao, već onaj koji ga prodaje”, istaknuo je Lenart. Naveo je kako je sjeme paprike koje on koristi proizvedeno na Tajlandu, pakirano u Nizozemskoj, a tvrtka u Hrvatskoj ga prva stavlja na tržište i odgovorna je za kvalitetu sjemena, iako trgovac u Hrvatskoj to sjeme nije niti vidio niti pakirao niti zna što je unutra!

Poljoprivredni proizvođači mogu proizvesti, certificirati i doraditi sjeme u pogonima koji to rade, ali ga ne mogu prodavati

Treći problem je što poljoprivredni proizvođači mogu proizvesti sjeme, certificirati ga, doraditi u pogonima koji to rade, ali ga ne mogu prodavati.

“Pitanje zbog čega ako je to sjeme prošlo sve faze koje je prošlo i sjeme koje dorađivač prodaje. Stare sorte se mogu sijati i po ovom zakonu, jedino se njihovi plodovi ne mogu stavljati na tržište. To je problem s kojim se susreću povrtlari. Svatko od nas ima neke svoje sorte koje čuva i uzgaja si sjeme kakvog nema certificiranog na našem tržištu”, istaknuo je.

Lenart je upitao zašto seljaci moraju uvijek biti u sivoj zoni.  “Poljoprivredni proizvođači, a i sve udruge koje su se podigle na noge kako bi spriječile donošenje ovakvog zakona žele raditi po zakonu, žele da sve bude kontrolirano i kvalitetno. Žele da imamo naše sorte s kojima možemo izaći na tržište. Hibridne sorte su nešto što možete kupiti bilo gdje u svijetu i bilo gdje posijati”, zaključio je Lenart.

Interes poljoprivrednih proizvođača je iznad svih interesa

Silvano Hrelja (HSU) je istaknuo kako Lenart kao poljoprivredni proizvođač shvaća koje su problematične točke ovog zakona koji se pokušava progurati. “Interes poljoprivrednog proizvođača je iznad svih interesa, a to je da ima svoje kvalitetno sjeme”, rekao je Hrelja. Pozvao je birokraciju resornog ministarstva da prestane voditi brigu oko interesa samo pojedinih grupacija. Rekao je i da prestanu biti “euro uvlakači” jer nas na donošenje ovakvog zakona EU još uvijek ne tjera.

Juraj Krnjević rođen je u Ivanić Gradu 19. veljače 1895. godine, a podrijetlom je bio iz obrtničke (krojačke) obitelji. Otac mu se zvao Mato, a majka Ana (rođena Marčinić). Imao je pet godina mlađeg brata Cvjetka. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a dalje se školovao u Nadbiskupskom Orfanotrofiju u Zagrebu. Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu. Zbog bolesti srednjeg uha bio je proglašen nesposobnim za vojnu službu pa je izbjegao sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu. Pravo je studirao u Zagrebu, Beču i Budimpešti te ponovo u Zagrebu gdje je doktorirao nakon što je 15. ožujka 1919. položio ispit zvan rigoroz te se zaposlio kao odvjetnički perovođa.

Krnjevićeva djelatnost u Narodnom vijeću je bila presudna za to što je upoznao Stjepana Radića i to kada je posjetio Ivanić Grad 10. studenoga 1918. Narodno vijeće je pozvalo Radića da bude govornik na skupštini, ali tom prilikom nitko nije htio predsjedati skupštinom pa je tu dužnost preuzeo Juraj Krnjević iako je bio najmlađi u odboru Narodnog vijeća. Skupština je bila uspješna, a Juraj Krnjević je Radića pozvao na ručak k svojim roditeljima, a prvi susret s njim opisao:

„I tako smo mi Stjepana Radića pozvali da bude govornik na toj Skupštini. Onako na zgodnom mjestu je to bilo uređeno, čitaonica, kroz prozor se govorilo dalje… On je kolosalno govorio, ljudi su bili oduševljeni, sve se jako dobro svršilo… ali nitko nije htio pozvati na objed Stjepana Radića k sebi doma, od gospode ivanićke, nego sam ja naredio i rekao svojoj mami i onda sam ga dovel doma k sebi. On je obedval zajedno s nama i onda on veli da popodne ide u Moslavinu gdje on sa svojim rođacima – seljacima iz Trebarjeva – ima vinograd… Rekao mi, hoću li ja ići s njim tamo.“

Krnjević je prihvatio Radićev prijedlog i proveo s njim dva dana te izjavio kako je od njega čovjek mogao puno naučiti, a i da mu je bilo „daleko najsimpatičnije ono sve što sam čuo od njega“.

Krnjević je nakon pristupanja u Hrvatsku pučku seljačku stranku vrlo brzo stekao povjerenje stranačkog vodstva. Stoga ne treba čuditi što je već 1920. bio kandidiran u Varaždinskoj županiji te uspješno izabran u Ustavotvornu skupštinu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Krnjević je kao odvjetnički perovođa nakon posla često obilazio Radićevu Slavensku knjižaru u Jurišićevoj ulici u Zagrebu. To mu nije bio problem jer se knjižara nalazila blizu suda gdje je obavljao poslove za odvjetnika. Kada nikoga drugog nije bilo u knjižari, a Stjepan Radić se nalazio u zatvoru, onda je Krnjević preuzimao razgovore sa seljacima koji su dolazili iz raznih krajeva Hrvatske. Jednom prigodom je netko iz Varaždina telefonirao u knjižaru i predložio da predstavnici Hrvatske pučke seljačke stranke dođu na sajam u Varaždin gdje se nakon sajma sastajalo mnoštvo naroda koji je bio spreman na stranačko organiziranje. Juraj Krnjević je prihvatio inicijativu te obišao varaždinski kotar, ali se uputio i u Međimurje gdje je bio prvi predstavnik HPSS-a koji je tamo počeo organizirati stranku.

„Bilo nas je malo intelektualaca u stranci, pa je trebalo često putovati. Tako smo u travnju 1920. trebali održati godišnju skupštinu u Zagrebu, pred izbore u studenome. Na skupštinu je došlo, cijenilo se, oko 20 tisuća ljudi – vlakovima, kolima, pješke. Zabranili su nam skupštinu. Ban je bio Laginja. Potpredsjednik HSS, dr. Maček, išao je k njemu, i on nam je dopustio da skupštinu održimo izvan Zagreba, ispod Susedgrada. O toj skupštini nisu zagrebačke novine napisale ni riječi. Jedino sam ja uspio progurati malu vijest u „Jutarnji list“, u kojem sam povremeno pisao. A ta skupština u Podsusedu učinila je da smo u studenom na izborima izašli jači od svih drugih stranaka. Kad smo na tim izborima pobijedili, vlasti su navečer pustile Radića iz zatvora. Evo u čemu je povijesna važnost tih izbora 1920.: kada je hrvatski narod mogao slobodno progovoriti i izraziti svoju volju, on je tim svojim činom, glasovanjem, poništio onaj čin ujedinjenja sa Srbijom što su ga 1918. izveli izaslanici Narodnog vijeća. Mi nismo išli u Beograd u ustavotvornu skupštinu koja se sastala poslije Božića 1920., nego smo se sastali kao „Hrvatsko narodno zastupstvo“, budući da smo predstavljali većinu hrvatskih zastupnika. Dok su oni u Beogradu raspravljali ustav kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, poslije nazvan „vidovdanski ustav“, mi smo u travnju raspravili i izglasali ustav mirotvorne „Neutralne Seljačke Republike Hrvatske“. Kako mi taj ustav nismo mogli provesti u život, zaključili smo da to bude program Hrvatske seljačke stranke, i taj je program na snazi i danas”, iznio je Krnjević u svojim sjećanjima nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Biran je za zastupnika u skupštini 1920., 1923., 1925. i 1927. U radikalsko-radićevoj vladi (1925.-1927.) državni je podsekretar za socijalnu politiku. Zatvoren početkom 1925. kada je na stranku kojoj je pripadao primijenjena Obznana. Za tajnika Hrvatske republikanske seljačke stranke je izabran 1923., a od 1928. glavni tajnik HSS-a. Izabran je za privremenog tajnika skupštine Zagrebačke oblasti 1927., kasnije na dužnosti predstojnika Odjela za socijalnu pomoć oblasti. Po uspostavi Šestosiječanjske diktature odlazi u emigraciju. Najviše boravi u Ženevi radi djelovanja na rješavanju hrvatskog pitanja kod Društva naroda.

Nakon sporazuma Cvetković-Maček vratio se u Zagrebu i bio imenovan senatorom. Po napadu na Jugoslaviju 1941. Vladko Maček ga je delegirao na mjesto potpredsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije u inozemstvu. Bio je glavni predstavnik HSS-a u emigraciji, a u vladama Kraljevine Jugoslavije ministar i potpredsjednik od travnja 1941. do kolovoza 1943. Nastojao je dobiti jamstva za obnovu statusa Banovine Hrvatske nakon rata. Nakon izlaska iz vlade ostao je politički aktivan kao glavni tajnik HSS-a te je djelovao iz Londona. Isprava u suradnji s Vladkom Mačekom, a nakon njegove smrti samostalno je pomagao djelovanje organizacija HSS-a diljem svijeta (Kanada, SAD, Belgija, Velika Britanija, SR Njemačka, Austrija, Australija, Južna Amerika itd.). Posebnu vezu je održavao s HSS-om u Kanadi gdje je bio prisutan na gotovo svim poslijeratnim konvencijama sve do raskola u kanadskom HSS-u krajem 1970-ih godina.

Nakon smrti Vladka Mačeka izabran je za predsjednika HSS-a (1965.) i na toj je dužnosti ostao do kraja života. Jedno je vrijeme uređivao stranačka glasila Dom i Hrvatski glas. U emigraciji je 1980. osnovao Središnji odbor HSS-a čiji je predsjednik bio do smrti 9. siječnja. 1988., a mandat kojega je 1991. prenesen na novo vodstvo ujedinjenog HSS-a u Republici Hrvatskoj.