HSS je i nadalje seljačka stranka jer je u svojoj osnovi autentična organizacija. Upravo stoga što se stjecajem razvojnih prilika hrvatsko društvo nije urbaniziralo, posebice ne nakon konstitucijskog prijelaza u definitivni, suvereni okvir demokratske parlamentarne Republike, relaksirajuće je prionuti prijeko potrebnim „reformama“ iz razumijevanja „nedovršenosti“ oblika koji su zajednici potrebni da bi se održala.
Poricanje „seljačkog“ karaktera društva, stigmatizacija takve društvene osnove kao potkapacitirane, služinske, rodijačke, vodi pored niza drugih zamki i u posve novu, metropolitansku stupicu prema kojoj bi svaki hrvatski čovjek kao ideal imao katastarski komadić zagrebačkoga urbanoga tlocrta. Prelaskom u taj još nepostojeći „urbani“ ambijent hrvatski građani nisu izgubili osjećajnost iz HSS-ovoga mita da budemo svoji na svome.
Građani nisu antipodi seljacima, kao ni državljanima, a u našemu historijskome narativu sada smo uglavnom i još svi sve to i građani, i seljaci, i državljani. A i što je posebno važno Europljani.
HSS je svojedobno doživljen kao jedinstven društveni fenomen u europskim razmjerima, od Londona do Moskve. I neće biti da je to prestao biti. A i neće biti da je to postao jer je u Hrvatskoj više ljudi na selu nego primjerice u Češkoj. Ne, u nas su „gradovi“ proizlazili iz cjeline „životnoga prostora“.
dr. sc. Vlaho Bogišić, leksikograf