Ponovit ću neke stvari koje sam govorio četiri godine u Saboru, ali tadašnja vlast ništa od izrečenog nije čula. Pa čak ni to za što se danas, kada je u opoziciji – “jako zalaže”, a riječ je o ispitivanju porijekla imovine. No, o poljoprivredi je riječ.

Prije sto godina, hrvatsko je meso, prije svega, govedina, junetina, teletina, a onda i svinjetina, bila jedan od važnih izvoza iz hrvatskih krajeva u Beč i ostale prijestolnice. Bila je cijenjena. Tada, dakle, negdje oko 1910. na području današnje Hrvatske bilo je oko 1.200.000 krupne stoke.

No, prebacimo se u neka nama bliža vremena, u ona koja i mi stariji pamtimo. Sedamdesete i osamdesete godine prošloga stoljeća. Tada je Hrvatska bila u proizvodnji hrane samodostatna. Ne samo da je bila samodostatna, već je omjer u uvozu i izvozu hrane bio 800.000.000 dolara u plusu. U vrijeme Domovinskog rata, do 1993. taj smo trend, bez nekog velikog izvoza, nastavili. A tada su na scenu nahrupile HDZ-ove “ptice grabljivice (kako bi to rekao Bruno Bušić) te počele uništavati i proizvodnju hrane, i prerađivačku industriju. Poljoprivrednike se počelo ne stimulirati na proizvodnju, već poticajima mititi, ali tako da proizvode što manje, a da ipak nešto dobiju i šute. Onih 800 milijuna dolara suficita iz prošloga stoljeća danas je, otprilike, više od dvije milijarde, koliki je, pa i veći, danas deficit. Uvozimo sve osim mandarina. A i njih ćemo – sudeći po napuštenom zemljištu u dolini Neretve – uskoro uvoziti.

Imamo plodno, neiskorišteno, netretirano zemljište, koje se pretvara u pustopoljine, jer, kažu, lakše je otići u trgovački centar i kupiti. Uvozno. Iz Kine i ostalih dijelova zemaljske kugle. Uglavnom nekvalitetnije, smeće. Ne jedemo teletinu kakvu su jeli u Beču ili Zagrebu pred više od stotinu godina, već onu – uglavnom – koja se tri, četiri puta smrzne, pa odmrzne, onu iz poljskih i inih klaonica, u kojima su lani pronašli užas.

U ovoj KORONAHISTERIJI na trenutak će se zaboraviti – A TO SE NE SMIJE – na lopovluk HDZ-a, zbog kojega je uništavana proizvodnja svega, uništavana su građevinska poduzeća, a sve što nije uništeno, a vrijedi, prodano je.

Na trenutak će se zaboraviti i na činjenicu da država nije sposobna – pazite – PODIJELITI NEOBRAĐENU ZEMLJU! Ne zna kako podijeliti, jer prvo treba podijeliti svojim rodijacima, prvo treba u ministarstvu i poljoprivrednim agencijama zaposliti svoje nesposobne kadrove, a oni će učiniti sve da se AGONIJA NASTAVI! To je grijeh vladajućih struktura. Neoprostiv grijeh. I grijeh HDZ-a i grijeh SDP-a, čiji je ministar Jakovina, bio primjer kako činiti poljoprivredi štetu.
Kao što je jedan od energetskih stručnjaka rekao da bi Primorju i Dalmaciji isključio struju, jer se, naime, to područje treba i može napajati alternativnim izvorima energije, a to se čini u zanemarivom obimu, tako bi trebalo zabraniti uvoz hrane. Valjda ćemo, kad budemo gladni, početi konačno sijati i žnjeti. Hrvatska mora proizvoditi dovoljno hrane i za sebe i za izvoz. Ali nam za to treba neki plan; što saditi, sijati, uzgajati, na koji način plasirati na tržišta, kako osigurati dovoljno zemlje onima koji doista proizvode, a ne onima koji beru poticaje, a ne proizvode ništa. Poznati su slučajevi malčiranja djeteline. Jedan je branitelj dobio silne hektare zemlje, uz to i naravno – poticaje za proizvodnju zdrave hrane, posijao djetelinu, i kad je ona isklijala, izrasla, preorao je, i čekao novi poticaj, novo uništavanje. Takvih je primjera bezbroj. Šatoraše treba namiriti, da se ne pobune protiv onih za koje su odrađivali prljave poslove.

Kada su vlasti uništile domaću proizvodnju, uništena je, naravno, i prerađivačka industrija. I umjesto da država otkupljuje dionice Podravke, kao što to čini, primjerice Francuska (shvaćajući da je proizvodnja hrane najstrateškija grana), sve su glasniji zagovornici prodaje dionica u vlasništvu države.

I ONDA ĆE NETKO GOVORITI O SUVERENOSTI HRVATSKE.

Zbog kriminalne politike, ili točnije POLITIKE KRIMINALA (to bi kod nas trebala biti nova znanstvena, sociološka disciplina), izgubili su monetarni, financijski, politički, vojni, industrijski i “građanski” suverenitet. Umjesto države ravnopravnih građana, ljuta desnica, paradira simbolikom, koja, u suštini, ništa ne znači. Imamo grb, zastavu, himnu, ime i Ustav, koji je bajka za odraslu djecu. Sve ostalo nemamo, ili imamo na kapaljku. Nekad smo imali vlastiti, Plivin, laboratorij za istraživanje, danas ga nemamo. Neki će reći – imamo, ali smo ga prodali. Znači, nemamo ga. Jer podlost koju je mojoj malenkosti izvalio na sjednici Sabora tada prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić – TITULAR VLASNIŠTVA NIJE BITAN – mogu progutati samo naivni, pokvareni ili budale. Čačiću sam tada govorio (a bila je rasprava o prodaju autocesta), da prepiše svoju kuću na mene, i ja ću mu dopustiti da u njoj stanuje, ali… Tada je rekao da to nije isto. A, isto je.

Dakle, proizvodnja, proizvodnja, proizvodnja.

Imunološki zavod je bio značajan u europskim razmjerima u proizvodnji cjepiva i krvne plazme. I to se uništilo. Zašto? Zna se. Ali to zna se ide i na SDP, jer su se za vrijeme Milanovićeve Vlade bile bitke oko Imunološkog. Te bitke su bile unaprijed izgubljene, jer gazdama izvana nije odgovarala konkurencija iz Hrvatske.

Mogao bih još dugo i naširoko, ali nemate vremena za toliko teksta. Mnogima je to zamorno. Mnoge za ove teme nije briga… Zato nam jest tako kako nam je. Zato ne proizvodimo alate, ne proizvodimo respiratore, ne proizvodimo maske za zaštitu, ne proizvodimo dezinfekcijska sredstva… jer se to nama ne isplati. Tako su govorili veliki ekonomski stručnjaci, “stratezi”, veliki menadžeri, ekonomski “analitičari”…
Kod nas političko-tajkunska mafija uništava proizvodnju i dijeli pinku iz uvoza, uglavnom – smeća.

BIT POLITIKE JE – BITI POŠTEN.

Kad na vlasti i ne bi bili lumeni (a jedan od političkih lumena bio je Ivo Sanader), već prosječni, ali kad bi bili pošteni, Hrvatska bi procvala. A na vlasti su, nažalost, prosječni i ispodprosječni, i k tome, u dobrom dijelu – lopovi.

Proći će ova virusna pošast, ali nas čeka, iza flanjke, druga – politička, a tog se virusa nismo oslobodili 30 godina (s tim da, jasno, taj virus djelomično vučemo i iz bivše države, ali je on višestruko mutirao). Ako tako nastavimo, nećemo se osloboditi ni idućih 100 godina.

VRIJEME JE ZA TEMELJITE PROMJENE, VRAĆANJE SEBI, SVOJOJ PAMETI, SVOJOJ PROIZVODNJI, u, naravno, suradnji s Europom, Svijetom… ali kao izvoznici, kao oni koji su nekad proizvodili ne samo hrane u izobilju, već smo i gradili turbine, brane, mostove… tom istom svijetom koji nas danas tretira kao zemlju u kojoj umorni Europljani namaču svoje noge (kao što je prije 20 godina rekao jedan poljski političar). A ZA TAKAV SMO STATUS SAMI KRIVI, jer smo dozvolili da naše vlasti budu briselsko-berlinsko-vašingtonske pudlice.

PRIPREMAJMO PROMJENE ODMAH, kako bismo ih nakon KARANTENE, prezentirali i odmah počeli provoditi.

Branko Vukšić, politički tajnik HSS-a