Warning: Undefined variable $post_id in /home/hss/public_html/wp-content/plugins/facebook-thumb-fixer/output-logic.php on line 4

Priopćenje zagrebačkog HSS-a u povodu 91. godišnjice smrti Stjepana Radića

U povijesti Hrvata najdramatičniji je događaj smrt Stjepana Radića, a sama dramatičnost ima izvorište u besprizornom činu kada se barbarskim zločinom zaustavlja pravo jednog naroda da demokratski izrazi, na zato Ustavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca utvrđenom mjestu, tj. Skupštini – parlamentu, aktualna politička i druga stajališta svog naroda o vitalnim državnim pitanjima.
Dramatičnost tog događaja o načinu vladanja u Kraljevini Jugoslaviji i položaju Hrvata, najobjektivnije oslikava veliki svjetski umjetnik, Hrvat, Ivan Meštrović, riječima: “Hegemonija se je atentatom posve ogolila te je hitac ispaljen u Stjepana Radića bio stvarno namijenjen cijelom hrvatskom narodu.“
Zašto je srpska hegemonistička politika ostala bez odgovora na djelovanje Stjepana Radića u Kraljevini SHS i jedini izlaz vidjela u ispaljenom smrtonosnom hicu, na to pitanje će jednog dana pod pritiskom civilizacijskih dosega morati kulturno odgovoriti suvremena srpska inteligencija, bez izmotavanja.

Stjepan Radić, rođen u Trebarjevu Desnom kao deveto dijete u siromašnoj obitelji, u najranijoj mladosti kroz obiteljski odgoj i dostupno obrazovanje opredijelio se za vrijednosti istine, slobode i pravednosti. U svojem društvenom ponašanju postaje čovjek razumnosti koji ne robuje zlu, a u politici stvaralačka osoba pravih političkih vrijednosti, istovremeno hrabar i spreman za uvjerenja i narodne interese osobno podnositi najteže žrtve.
U materijalnom dijelu, dijeli siromaštvo sa svojim narodom, ali duh obiluje i on mu je raskošan, s inteligencijom izgovora genijalne misli istovremeno sebi i narodu te tako proživljava sve ono što i narod.
Nepogrešivo osjeća bilo naroda, doživljava fenomen međusobne iskrenosti, razumijevanja i odanosti te je pri tome jedinstven i do danas visoko vjerodostojan.
Odraz njegovih političkih misli i programske filozofije života u narodu se pretvara u političko opredjeljivanje koje odiše spontanošću i povjerenjem te odlučnim slijeđenjem Stjepana Radića, jer on je jedan od njih u borbi za promjene načina života i ostvarenje Republike Hrvatske.

Politička dalekovidnost, pronicljivost Stjepana Radića postaje prepoznatljiva i povijesno potvrđena u poznatom govoru 24. studenoga 1918. godine u Zagrebu na sastanku Središnjeg odbora Narodnog vijeća u izrečenoj rečenici „ Ne srljajte kao guske u maglu“.
U tom govoru kada je rekao i ovu čuvenu rečenicu jasno se može razabrati Radićeva misao o hrvatskoj državotvornoj individualnosti, samosvojnosti i samostalnosti.
Usprkos Radićevim argumentima koji idu u prilog zdravog političkog razuma u sagledavanju cjelokupnog konteksta, u Beogradu je objavljeno 3. prosinca 1918. godine ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstvenu jugoslavensku državu. Toj novostvorenoj tvorevini osporava se legitimitet, posebice zbog proceduralnih razloga koji su se pripisivali manipulacijama Svetozara Pribičevića.
Hrvatska seljačka republikanska stranka nije priznavala prvoprosinački akt o ujedinjenju i nije sudjelovala u radu Ustavotvorne Skupštine Kraljevine SHS.
Konstanta Radićevog djelovanja potvrđuje se kad je na sjednici „Republikanske zastupničke većine banske Hrvatske, održane 14. svibnja 1921. godine usvojen Radićev Ustav, neutralne seljačke Republike Hrvatske, koji je postao i službeni program stranke do 1925. godine.
U tom Ustavu istaknute su u najsažetijem vidu konstante programa HRSS-a, naglašen državnopravni republikanizam kao zajednica misaonih bića, zajednica kulture i drugog. U slijedu događaja uvodi svoju stranku u seljačku internacionalu, traži podršku umnih i uglednih političara u Hrvatskoj i hrvatskog naroda, uvijek dorastao njihovoj razini intelektualnih dometa i političko – diplomatske snalažljivosti uklopljen u granice načela istine i pravde te proklamirane slobode i legaliteta.
Vrlo je jednostavno iščitati programske izvedenice iz ovog Ustava pa tako suradnici i bliski sljedbenici uključujući cjelokupan hrvatski narod, kroz stranačko djelovanje HRSS-a zaokružuju autentičnu hrvatsku političku misao tj. „Nauk braće Radić“.
Na političko djelovanje Radića reagira 1924. godine Monarhija zabranom HRSS-a održavanjem zborova, objavljivanjem knjiga, brošura i novina i pokreće kazneni postupak protiv Radića, vodstva HRSS-a i njegovih pristaša.
HRSS je nakon toga u ožujku 1925. priznao Monarhiju i Vidovdanski ustav, ali s izričitom pretenzijom za izmjenu Vidovdanskog ustava i postizanje „Narodnog sporazuma“ između srpskog, hrvatskog i slovenskog naroda.
Samom logikom iz imena HRSS izostavlja se republikanstvo i stranka nadalje od 1925. djeluje kao HSS te sudjeluje u “radikalskim” vladama Monarhije od srpnja 1925. do veljače 1927. godine držeći se odavno zacrtanih načela: borbe za hrvatsku ravnopravnost, samosvojnost i samostalnost temeljem njihovih ustavnih prava. Radić i vodstvo HSS-a pušteni su iz zatvora 18. srpnja 1926. godine.

Iznenađenje na izborima za državnu Skupštinu u rujnu 1927. godine – HSS dobiva 63 mandata i to pretežito glasovima s područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine, a stanovite rezultate postigli su u Srbiji i Sloveniji. Uz razvoj drugih političkih okolnosti vezanih za muslimane, Radić i HSS političkom transformacijom Svetozara Pribičevića iz političkog protivnika u Radićeva i Mačekova iskrenog saveznika, osvajaju sve širi prostor istomišljenika.
Istovremeno opozicija u Skupštini Kraljevine SHS jača ulogu HSS-a posebnom formacijom Seljačko-demokratske koalicije koju predvodi Radić uz privrženost Svetozara Pribičevića te dolazi do oštrih kritičkih sukoba protiv srpskih radikalnih hegemonista.
Radić otvoreno napada Vladu kao policijsko-žandarsku diktaturu hegemonista pojačanu korupcijom i pljačkom u svim prečanskim krajevima Kraljevine, zaoštrenost između Vlade i opozicije raste i Stjepan Radić postaje meta. Takva politička opcija shvaćena i prihvaćena od naroda koja vizionarski prethodi trendovima u sveukupnoj svjetskoj politici i donosi osjetne civilizacijske pomake, tadašnjim vlastodršcima oslonjenim na barbarske običaje, ne omogućava nimalo prostora za politički djelotvoran odgovor. S tom činjenicom srpska hegemonistička politika nije se mogla nositi političkim sredstvima, jer vrijednosti koje zastupa Stjepan Radić i prvaci njegove stranke te vjera i odlučnost kojom to čine, otvaraju mu prostor najvjerodostojnijeg onovremenog političkog lidera u uzdizanju i uvjerenju u trajanje.
Odgovor srpske hegemonističke politike su otvorene prijetnje smrću Stjepanu Radiću, što je britanski poslanik u Beogradu precizno opisao u izvještaju Londonu citirajući doslovno riječi Puniše Račića “da u Skupštini moraju pasti glave i da ne može biti mira dok se ne ubije Stjepan Radić“.

Atentat, ta krvava drama trajala je vrlo kratko, u kojoj je iz revolvera ubojica Puniša Račić na mjestu usmrtio Đuru Basaričeka, potom ranio dr. Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića, a na kraju je ubijen i Pavle Radić.
Nakon atentata Karađorđevićeve vlasti poduzele su brojne poteze da se prikrije istina o pokolju u Narodnoj skupštini. Radikalna interpretacija ovog događaja bila je klasičan falsifikat kojem se je priklonio i Korošec, slovenski svećenik. No važno je istaknuti što je u govoru prilikom pokopa Pavla Radića izrekao Svetozar Pribičević navodeći prvi put. “Mi svi osjećamo, a naročito su svjesni toga ovdašnji Srbi, da su Hrvati u zajedničku državu donijeli svoju historijsku državnost i to je razlog više da se tako urede odnošaji u našoj državi da se zajamči potpuna jednakost i ravnopravnost s onima koji su kroz vjekove znali sačuvati svoju državnost”. Ovom izjavom Pribičević odbija biti u rukama srbijanskih političara oruđe za centralizam i srpsku hegemoniju Beograda.

Radić se vratio u Zagreb 8. srpnja. Poslanici SDK-a napustili su Beograd i nisu sudjelovali na zasjedanju Narodne skupštine koje je održano 1. kolovoza 1928. godine. Naprotiv, tog dana sastali su se u zgradi Hrvatskog sabora gdje je Pribičević otvorio plenarni sastanak kojemu je predsjedao Vladko Maček, a na kojem je donesena rezolucija od 7 točaka.

Kao najvažnije napomenut ćemo iz tog sadržaja:
– da je atentatom poništeno dosadašnje državno uređenje,
– da je akt ujedinjenja iz 1918. i Ustav iz 1921. zloupotrijebljen za hegemoniju Srbije te nepriznavanje Odluka iz Beograda za prečanske zemlje.

Taj dokument tjedan dana prije smrti potpisao je u bolesničkom krevetu Stjepan Radić.

Najveći politički div 20. stoljeća umro je 8. kolovoza 1928. godine, ali njegova ideja i nauk braće Radića nisu umrli. Prorokovao je to i sam Radić rekavši: “Uostalom, ako me i ubiju, ne mogu ubiti ideju koja je prevladala ne samo cijelom Hrvatskom, nego je prodrla već prilično daleko”. To što je rekao Stjepan Radić, pokazalo se točnim, ideja i same vrijednosti nauka braće Radić nisu ostali bez odjeka i rezultata za dobro hrvatskog naroda, u dosljednom nastavku vođenja Radićeve politike, pod vodstvom njegovih odanih sljedbenika Mačeka, Krnjevića i drugih prvaka HSS-a. Zaustavili su ih kataklizmički događaji 20. stoljeća izazvani totalitarizmima 1941.-1945. te 1945.-1990. godine.

Krajem 1990. godine obnovljeno je djelovanje HSS-a u SRH-u uvođenjem parlamentarizma te HSS, uz manje i veće uspjehe djeluje i danas.

Vrijednosti za koje su se borili Stjepan Radić i njegovi odani sljedbenici Vladko Maček i Juraj Krnjević, aktualne su i danas kroz Nauk braće Radić, zato se osjećamo ponosni što i danas želimo slijediti ta čista i jasna politička načela na dobrobit svih nas te građanki i građana Republike Hrvatske.

Živjela Republika Hrvatska!

 

© 2019. Hrvatska seljačka stranka. Sva prava pridržana. Pravila privatnosti