Na današnji dan, 20. lipnja 1928. godine u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije u Beogradu, izvršen je atentat na zastupnike HSS-a Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Granđu i Ivana Pernara.

Općeprihvaćena i većim dijelom neosporna povijesna percepcija uzroka tog zločinačkog čina jest ubojstvo hrvatskih političara zbog njihove kritike velikosrpske i antihrvatske politike te njihove kritike i ukazivanja na bezobzirnu pljačku i korupciju vladajućih Radikala i beogradskog Dvora.

Manje poznat i historiografski još nedovoljno istražen uzrok mogao bi biti i Radićev pokušaj širenja političkog utjecaja izvan granica Hrvatske, konkretno na Srbiju. Iako je prvi takav Radićev pokušaj na izborima 1927. godine bio neuspješan, ubrzo nakon toga sklopio je politički savez s Pribićevićem i hrvatskim Srbima.

To je na nekim idućim izborima moglo uroditi mnogo boljim rezultatom i u samoj Srbiji te potencijalno ugroziti većinu u Skupštini koju su do tada bez problema činile stranke odane Karađorđevićima. Tako bi im Stjepan Radić doista postao ozbiljno opasan, jer bi njegovo političko djelovanje nadišlo limitirano, isključivo hrvatsko područje djelovanja i podrške.

Treba još reći i da je ubojica Puniša Račić osuđen na 20 godina robije koju je izdržavao gotovo samo formalno, uz sve moguće beneficije i svakodnevnu slobodu izlaska iz zatvora. Sve do 16. listopada 1944. godine, kada su ga partizani, odmah po oslobođenju Beograda, prijekim sudom osudili na smrt i strijeljali.

U znak sjećanja na Stjepana Radića i lipanjske žrtve, delegacija HSS-a ove je godine položila vijenac i zapalila svijeće ispred centralnog križa na zagrebačkom Mirogoju, a ne na njihovu grobu, zbog oštećenja arkada u potresu koji je pogodio Zagreb.