Zastupnici iz Kluba HSS-a i HSU-a održali su danas konferenciju za medije na kojoj su upozorili na manjkavosti zakona o sjemenu. Prvi problem je što zakon ide na ruku dorađivačima sjemena, a ne poljoprivrednim proizvođačima.

Zakon ide na ruku dorađivačima sjemena

Željko Lenart (HSS), koji je i sam poljoprivredni proizvođač, istaknuo je kako dorađivači sjemena žele preuzeti i onaj zadnji dio sjemena koje su naši poljoprivredni proizvođači sebi ostavili kako bi imali jeftiniju sjetvu.

“Sjeme s poljoprivrednog gospodarstva” je pojam koji se uvodi u ovom zakonu. Sjeme koje se uzme s poljoprivrednog gospodarstva mora proći postupak dorade i kod dobavljača mora biti upisano kao dorađivačevo. Ako poljoprivrednik želi posijati svoje sjeme, mora ga spremiti nakon žetve, zatim transportirati kod nekoga od dorađivača. Njih ima vrlo malo i loše su raspoređeni u Hrvatskoj. Transport košta značajan iznos, dorada i certifikacija koštaju toliko da nijedan poljoprivredni proizvođač neće ulaziti u taj trošak jer je veći od kupnje certificiranog sjemena”, rekao je Lenart te upozorio kako se tako poljoprivredni proizvođači tjeraju u sivu zonu.

Naveo je primjere soje i pšenice. Poljoprivredni proizvođači biti natjerani da nužni dio sjemena do sjetvene norme kupuju, a za preostali dio da siju svoje sjeme koje neće ići na doradu. Nitko neće moći dokazati da su oni posijali svoje sjeme jer su zadovoljili zakonsku normu. Opet će proizvođači sijati svoje sjeme, ali ovaj puta će biti u sivoj zoni.

“Ovaj zakon se želi progurati pod krinkom povećanja produktivnosti poljoprivredne proizvodnje. Nikome od nas proizvođača nikada nije u interesu posijati loše sjeme i imati loš prinos. Svake godine kada otvorim vrećicu sjemena soje i sipam je u sijačicu zažalim što nisam uzeo svoje sjeme od prošle godine i posijao ga”, rekao je HSS-ov zastupnik. Dodao je kako je kvaliteta sjemena loša te da niti jedan poljoprivredni proizvođač nije uspio dokazati štetu koja mu je nastala sjetvom lošeg sjemena.

Dorađivači nisu odgovorni za kvalitetu sjemena

Druga stvar koja je problematična u zakonu je to što dorađivači jednostavno nemaju odgovornost za ono što rade.

“Za kvalitetu sjemena odgovoran je dobavljač koji ga prvi stavlja na tržište Republike Hrvatske. Za kvalitetu sjemena nije odgovoran dorađivač i onaj koji ga je certificirao, već onaj koji ga prodaje”, istaknuo je Lenart. Naveo je kako je sjeme paprike koje on koristi proizvedeno na Tajlandu, pakirano u Nizozemskoj, a tvrtka u Hrvatskoj ga prva stavlja na tržište i odgovorna je za kvalitetu sjemena, iako trgovac u Hrvatskoj to sjeme nije niti vidio niti pakirao niti zna što je unutra!

Poljoprivredni proizvođači mogu proizvesti, certificirati i doraditi sjeme u pogonima koji to rade, ali ga ne mogu prodavati

Treći problem je što poljoprivredni proizvođači mogu proizvesti sjeme, certificirati ga, doraditi u pogonima koji to rade, ali ga ne mogu prodavati.

“Pitanje zbog čega ako je to sjeme prošlo sve faze koje je prošlo i sjeme koje dorađivač prodaje. Stare sorte se mogu sijati i po ovom zakonu, jedino se njihovi plodovi ne mogu stavljati na tržište. To je problem s kojim se susreću povrtlari. Svatko od nas ima neke svoje sorte koje čuva i uzgaja si sjeme kakvog nema certificiranog na našem tržištu”, istaknuo je.

Lenart je upitao zašto seljaci moraju uvijek biti u sivoj zoni.  “Poljoprivredni proizvođači, a i sve udruge koje su se podigle na noge kako bi spriječile donošenje ovakvog zakona žele raditi po zakonu, žele da sve bude kontrolirano i kvalitetno. Žele da imamo naše sorte s kojima možemo izaći na tržište. Hibridne sorte su nešto što možete kupiti bilo gdje u svijetu i bilo gdje posijati”, zaključio je Lenart.

Interes poljoprivrednih proizvođača je iznad svih interesa

Silvano Hrelja (HSU) je istaknuo kako Lenart kao poljoprivredni proizvođač shvaća koje su problematične točke ovog zakona koji se pokušava progurati. “Interes poljoprivrednog proizvođača je iznad svih interesa, a to je da ima svoje kvalitetno sjeme”, rekao je Hrelja. Pozvao je birokraciju resornog ministarstva da prestane voditi brigu oko interesa samo pojedinih grupacija. Rekao je i da prestanu biti “euro uvlakači” jer nas na donošenje ovakvog zakona EU još uvijek ne tjera.

Juraj Krnjević rođen je u Ivanić Gradu 19. veljače 1895. godine, a podrijetlom je bio iz obrtničke (krojačke) obitelji. Otac mu se zvao Mato, a majka Ana (rođena Marčinić). Imao je pet godina mlađeg brata Cvjetka. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a dalje se školovao u Nadbiskupskom Orfanotrofiju u Zagrebu. Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu. Zbog bolesti srednjeg uha bio je proglašen nesposobnim za vojnu službu pa je izbjegao sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu. Pravo je studirao u Zagrebu, Beču i Budimpešti te ponovo u Zagrebu gdje je doktorirao nakon što je 15. ožujka 1919. položio ispit zvan rigoroz te se zaposlio kao odvjetnički perovođa.

Krnjevićeva djelatnost u Narodnom vijeću je bila presudna za to što je upoznao Stjepana Radića i to kada je posjetio Ivanić Grad 10. studenoga 1918. Narodno vijeće je pozvalo Radića da bude govornik na skupštini, ali tom prilikom nitko nije htio predsjedati skupštinom pa je tu dužnost preuzeo Juraj Krnjević iako je bio najmlađi u odboru Narodnog vijeća. Skupština je bila uspješna, a Juraj Krnjević je Radića pozvao na ručak k svojim roditeljima, a prvi susret s njim opisao:

„I tako smo mi Stjepana Radića pozvali da bude govornik na toj Skupštini. Onako na zgodnom mjestu je to bilo uređeno, čitaonica, kroz prozor se govorilo dalje… On je kolosalno govorio, ljudi su bili oduševljeni, sve se jako dobro svršilo… ali nitko nije htio pozvati na objed Stjepana Radića k sebi doma, od gospode ivanićke, nego sam ja naredio i rekao svojoj mami i onda sam ga dovel doma k sebi. On je obedval zajedno s nama i onda on veli da popodne ide u Moslavinu gdje on sa svojim rođacima – seljacima iz Trebarjeva – ima vinograd… Rekao mi, hoću li ja ići s njim tamo.“

Krnjević je prihvatio Radićev prijedlog i proveo s njim dva dana te izjavio kako je od njega čovjek mogao puno naučiti, a i da mu je bilo „daleko najsimpatičnije ono sve što sam čuo od njega“.

Krnjević je nakon pristupanja u Hrvatsku pučku seljačku stranku vrlo brzo stekao povjerenje stranačkog vodstva. Stoga ne treba čuditi što je već 1920. bio kandidiran u Varaždinskoj županiji te uspješno izabran u Ustavotvornu skupštinu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Krnjević je kao odvjetnički perovođa nakon posla često obilazio Radićevu Slavensku knjižaru u Jurišićevoj ulici u Zagrebu. To mu nije bio problem jer se knjižara nalazila blizu suda gdje je obavljao poslove za odvjetnika. Kada nikoga drugog nije bilo u knjižari, a Stjepan Radić se nalazio u zatvoru, onda je Krnjević preuzimao razgovore sa seljacima koji su dolazili iz raznih krajeva Hrvatske. Jednom prigodom je netko iz Varaždina telefonirao u knjižaru i predložio da predstavnici Hrvatske pučke seljačke stranke dođu na sajam u Varaždin gdje se nakon sajma sastajalo mnoštvo naroda koji je bio spreman na stranačko organiziranje. Juraj Krnjević je prihvatio inicijativu te obišao varaždinski kotar, ali se uputio i u Međimurje gdje je bio prvi predstavnik HPSS-a koji je tamo počeo organizirati stranku.

„Bilo nas je malo intelektualaca u stranci, pa je trebalo često putovati. Tako smo u travnju 1920. trebali održati godišnju skupštinu u Zagrebu, pred izbore u studenome. Na skupštinu je došlo, cijenilo se, oko 20 tisuća ljudi – vlakovima, kolima, pješke. Zabranili su nam skupštinu. Ban je bio Laginja. Potpredsjednik HSS, dr. Maček, išao je k njemu, i on nam je dopustio da skupštinu održimo izvan Zagreba, ispod Susedgrada. O toj skupštini nisu zagrebačke novine napisale ni riječi. Jedino sam ja uspio progurati malu vijest u „Jutarnji list“, u kojem sam povremeno pisao. A ta skupština u Podsusedu učinila je da smo u studenom na izborima izašli jači od svih drugih stranaka. Kad smo na tim izborima pobijedili, vlasti su navečer pustile Radića iz zatvora. Evo u čemu je povijesna važnost tih izbora 1920.: kada je hrvatski narod mogao slobodno progovoriti i izraziti svoju volju, on je tim svojim činom, glasovanjem, poništio onaj čin ujedinjenja sa Srbijom što su ga 1918. izveli izaslanici Narodnog vijeća. Mi nismo išli u Beograd u ustavotvornu skupštinu koja se sastala poslije Božića 1920., nego smo se sastali kao „Hrvatsko narodno zastupstvo“, budući da smo predstavljali većinu hrvatskih zastupnika. Dok su oni u Beogradu raspravljali ustav kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, poslije nazvan „vidovdanski ustav“, mi smo u travnju raspravili i izglasali ustav mirotvorne „Neutralne Seljačke Republike Hrvatske“. Kako mi taj ustav nismo mogli provesti u život, zaključili smo da to bude program Hrvatske seljačke stranke, i taj je program na snazi i danas”, iznio je Krnjević u svojim sjećanjima nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Biran je za zastupnika u skupštini 1920., 1923., 1925. i 1927. U radikalsko-radićevoj vladi (1925.-1927.) državni je podsekretar za socijalnu politiku. Zatvoren početkom 1925. kada je na stranku kojoj je pripadao primijenjena Obznana. Za tajnika Hrvatske republikanske seljačke stranke je izabran 1923., a od 1928. glavni tajnik HSS-a. Izabran je za privremenog tajnika skupštine Zagrebačke oblasti 1927., kasnije na dužnosti predstojnika Odjela za socijalnu pomoć oblasti. Po uspostavi Šestosiječanjske diktature odlazi u emigraciju. Najviše boravi u Ženevi radi djelovanja na rješavanju hrvatskog pitanja kod Društva naroda.

Nakon sporazuma Cvetković-Maček vratio se u Zagrebu i bio imenovan senatorom. Po napadu na Jugoslaviju 1941. Vladko Maček ga je delegirao na mjesto potpredsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije u inozemstvu. Bio je glavni predstavnik HSS-a u emigraciji, a u vladama Kraljevine Jugoslavije ministar i potpredsjednik od travnja 1941. do kolovoza 1943. Nastojao je dobiti jamstva za obnovu statusa Banovine Hrvatske nakon rata. Nakon izlaska iz vlade ostao je politički aktivan kao glavni tajnik HSS-a te je djelovao iz Londona. Isprava u suradnji s Vladkom Mačekom, a nakon njegove smrti samostalno je pomagao djelovanje organizacija HSS-a diljem svijeta (Kanada, SAD, Belgija, Velika Britanija, SR Njemačka, Austrija, Australija, Južna Amerika itd.). Posebnu vezu je održavao s HSS-om u Kanadi gdje je bio prisutan na gotovo svim poslijeratnim konvencijama sve do raskola u kanadskom HSS-u krajem 1970-ih godina.

Nakon smrti Vladka Mačeka izabran je za predsjednika HSS-a (1965.) i na toj je dužnosti ostao do kraja života. Jedno je vrijeme uređivao stranačka glasila Dom i Hrvatski glas. U emigraciji je 1980. osnovao Središnji odbor HSS-a čiji je predsjednik bio do smrti 9. siječnja. 1988., a mandat kojega je 1991. prenesen na novo vodstvo ujedinjenog HSS-a u Republici Hrvatskoj.

Na sjednici Predsjedništva Gradske organizacije HSS-a Grada Splita jednoglasno je donesena odluka da će Siniša Vuco, predsjednik splitskog HSS-a, biti kandidat naše stranke za gradonačelnika Splita na predstojećim lokalnim izborima. Odluka Predsjedništva splitskog HSS-a prezentirana je u srijedu, 17. veljače i na sjednici Predsjedništva stranke u Zagrebu na kojoj je bio nazočan i gospodin Vuco te je Predsjedništvo HSS-a na nacionalnoj razini u potpunosti podržalo tu odluku.

Predsjedništvo HSS-a ovim putem poziva druge stranke da podrže kandidaturu gospodina Siniše Vuce te da se tako stvori blok koji će građanima Grada Splita ponuditi kvalitetna rješenja za probleme koje Split ima. Gospodin Vuco će vrlo brzo predstaviti program kojim će tražiti povjerenje građana.